Scan barcode
A review by pavram
Paternus: Rise of Gods by Dyrk Ashton
1.0
Američki bogovi u režiji Majkl Beja sa tinejdž sklonostima. Suptilno kao slon u staklarnici, pliće od bare, kartonsko kao... karton. Razmišljam zašto ne mrzim ovu knjigu pa da joj mirne duše dam keca, ali daleko sam više nekako „eh“.
Negde na polovini knjige mi se knjiga čak i dopadala (tojest više sam je tolerisao), uprkos činjenici da su glavni likovi jedna maltene parodija tinejdžerke (i to nenamerna) i jedan, paz sad, mladić koji je pametan, zgodan (neophodan), i još svira djitru. A da, i krajnje slučajno je doktorant čije je usko polje rada mitologija (da može i on da učestvuje u ekspoziciji, razumite ga). Ali uprkos tome, uživao sam u bujici mitoloških stvorenja i čestim posetama Vikipediji. Čak sam u jednom trenutku pomislio da Ešton zna šta radi, kada je uveo Boga, onog velikog, sa velikim B, kao nimfomana. A onda se ispostavilo da on samo mnogo intenzivno voli... ... .... .... Kako čovek da ne popizdi?
Plus, glavni negativac sa nepoznatim motivima (možda samo ima sklonost ka „muahaha“) je Djavo. Ko uopšte danas želi da čita kako je Djavo glavni negativac jer je zao? Ali možda i najstrašniji prekršaj je to što se knjiga završava maltene u nekom zamišljenom drugom činu – antiklimaktično, nerazrešeno, sa boga oca podloge za nastavak. A to strašno iznervira.
No, opet nisam ljut. Upio sam sav treš koji sam mogao i setio se šta je loša književnost. Ešton piše u trapavom sadašnjem stilu i koristi po tri uzvičnika na krajevima rečenica (stvarno, ako to još negde vidim umreću) i onomatopejiše CRAAACK, KABOOOM i sl. toliko često da sam sve očekivao da usledi i "fiju-fiju, kaže vetar". Možda se zato osećam ovako provetrenim.
2-
Jao da, u jednom trenutku autor stavi u zagrade "(no pun intended)". Ma aj zdravo, kec.
1
Negde na polovini knjige mi se knjiga čak i dopadala (tojest više sam je tolerisao), uprkos činjenici da su glavni likovi jedna maltene parodija tinejdžerke (i to nenamerna) i jedan, paz sad, mladić koji je pametan, zgodan (neophodan), i još svira djitru. A da, i krajnje slučajno je doktorant čije je usko polje rada mitologija (da može i on da učestvuje u ekspoziciji, razumite ga). Ali uprkos tome, uživao sam u bujici mitoloških stvorenja i čestim posetama Vikipediji. Čak sam u jednom trenutku pomislio da Ešton zna šta radi, kada je uveo Boga, onog velikog, sa velikim B, kao nimfomana. A onda se ispostavilo da on samo mnogo intenzivno voli... ... .... .... Kako čovek da ne popizdi?
Plus, glavni negativac sa nepoznatim motivima (možda samo ima sklonost ka „muahaha“) je Djavo. Ko uopšte danas želi da čita kako je Djavo glavni negativac jer je zao? Ali možda i najstrašniji prekršaj je to što se knjiga završava maltene u nekom zamišljenom drugom činu – antiklimaktično, nerazrešeno, sa boga oca podloge za nastavak. A to strašno iznervira.
No, opet nisam ljut. Upio sam sav treš koji sam mogao i setio se šta je loša književnost. Ešton piše u trapavom sadašnjem stilu i koristi po tri uzvičnika na krajevima rečenica (stvarno, ako to još negde vidim umreću) i onomatopejiše CRAAACK, KABOOOM i sl. toliko često da sam sve očekivao da usledi i "fiju-fiju, kaže vetar". Možda se zato osećam ovako provetrenim.
2-
Jao da, u jednom trenutku autor stavi u zagrade "(no pun intended)". Ma aj zdravo, kec.
1