Take a photo of a barcode or cover
3.88 AVERAGE
3.88 AVERAGE
A long-term friend (25+ yrs) gave me Monday Starts on Saturday, its reprint after decades made him ecstatic, two years ago. Adam Roberts who wrote the foreword to the edition I just finished, says it is "not just an ingenious and gripping read but simply a delight from start to finish..." and no doubt that is true for some, but I am proof it is not true for all. So much happens, so many folktales and fantasy characters weaved into a sci-fi narrative like coloured yarn in a bright crazyknit sock, I was dizzy. I would try to pick up, go back a few pages, and read as long as I could without interruption. Interruptions happen too frequently. If your attention is not beyond disrepair, if you love Soviet sci-fi/fantasy, ignore my experience and read this comic masterpiece -- you will love it. I am a failed reader, my inner world of suspended disbelief smashed by centrifugal force. I finished it today, and my review is a 'oh at last' sigh of relief and a testament that I do take my friends' recommendations seriously, even if their tastes don't sync perfectly with mine. I loved Douglas Adams' novels so I thought this would be just my cup of tea, but for me it was a cup of tea reheated over 25 months.
medium-paced
Plot or Character Driven:
Plot
Diverse cast of characters:
Yes
Perhaps every time I picked up this book I was feeling very distracted. Perhaps it was difficult to follow. Either way, if it was to grip me, it had a lot of opportunities. Amazing concept with a bunch of clever literary, scientific and philosophical references. At another point in my life I might have loved this book. This time it just passed me by.
This is a very silly novel by two of Russia's most celebrated sci-fi authors. The story is episodic, and recounts how our hero, Sasha, gets involved with an institute studying magic. There are talking cats, an item that looks like a sofa but that is really a translator, and trips into the future -- except it's the future as described by pulp fiction sci-fi authors. Don't expect too much of a plot arc. The novel is broken up into three stories, and each has a bit of a plot, but it's really just an excuse for wacky hijinks.
What a brilliant book. So full of humour and zest. Why are the Strugatskys not thought of in the same breath as Borges and Calvino. They are magical realists with huge science fiction flair.
challenging
hopeful
lighthearted
mysterious
relaxing
medium-paced
Plot or Character Driven:
Character
Strong character development:
Complicated
Loveable characters:
Yes
Diverse cast of characters:
Yes
Flaws of characters a main focus:
No
funny
inspiring
lighthearted
fast-paced
Plot or Character Driven:
Character
Strong character development:
No
Loveable characters:
Yes
Diverse cast of characters:
No
Flaws of characters a main focus:
No
funny
lighthearted
mysterious
medium-paced
Plot or Character Driven:
Character
Strong character development:
No
Loveable characters:
No
Diverse cast of characters:
Yes
Flaws of characters a main focus:
No
challenging
slow-paced
.jpeg)
''Divan, pomislio sam. Kakve veze s ovim ima divan?
Nikad nisam slušao nikakve bajke o divanima. Znam za leteći
ćilim. I za čudesni stolnjak s hranom. Znam za: kapu nevidimku,
čizme od sedam milja, gusle koje same sviraju. Znam i za
magično ogledalo. Međutim, ne sećam se magičnog divana. Na
divanima sede ili leže, divan je – nešto čvrsto, krajnje obično...
U stvari, kakva fantazija bi mogla biti inspirisana divanom?''
Možda je i najbolje započeti divljenje ovoj knjizi jednim od citata, koji, bez konteksta o čemu se radi, apsolutno ostavlja konfuziju.Kao i knjiga. Ali, ovo je ipak jedno malo remek delo ruskih autora Arkadija i Borisa, braće koji su promenili i dali sasvim novu dimenziju ruskoj naučnoj fantastici.
Arkadij je ujedno profesor engleskog i japanskog dok je Boris fizičar, astronom, te su zajedno stvorili mnoštvo kompleksnog štiva koje se, priznajem, ne čita lako, jer je mešavina neviđenih genijalnih ideja. Ako ste ljubitelj Stanislava Lema, razumećete o čemu govorim. On je jedan od mnogih idola braći Strugacki, te je i doprinos njegovog genija unet u ovakvo štivo.
Knjiga je itašla 1965. godine, tako da su i ideje i fenomen njenog maestralnog idejnog formata, ogromne i verovatno pionirske za ovaj pravac .
Poput Autostoperskog vodiča kroz galaksiju, susrećemo se sa stoperima koji će nas povesti u najluđu naučnu satiru, ako se ona tako može nazvati.
„Kakav je smisao u kupovini automobila da bih se vozio po
asfaltu? Tamo gde je asfalt nema ničeg zanimljivog, a tamo gde
je zanimljivo nema asfalta.“
Ili, što bi Dok, iz Povratka u Budućnost rekao -''Tamo gde mi idemo neće nam trebati putevi'' , neće ni nama čitaocima jer se sve odigrava na putu za Solovec isprepletano toliko isprekidanim alteracijama realnosti, da ne znamo tačno gde magija počitenje, dok na kraju knjige ne krenemo da je prelistavamo ispočetka.
Kao Alisa, u zemlji čuda, proćićemo kroz jednu drugačiju , kosmičku dimenziju, a da tog au početku nismo ni svesni.
Naša zemlja čuda počinje u kući, kod bake, da ne kažem baba Jage, jedne neobično napadne i nezgodne starice. Naš glavni protogonista je programer, Saša, imenjak mog oca doduše, pa ujedno uspeva da mi ostane jasan lik u glavi, za razliku od drugih likova ove knjige jer će biti potrebno vreme da dokučimo da ono što se dešava izgleda kao alternativna realnost ali je zapravo realan scenario.
Tako da, i da hoću, ne mogu vam dati spojlere iz knjige, jer ovo morate doživeti vašim čulima da biste povezali. Da ćete biti apsolutno divno izgubljeni, hoćete.
Pisanje je spoj Lemovog poludistopijskog očaja ali i nekog poletnog apsurda koje proizvodi recimo Teri Pračet, da bi to sve začinio Saramagom. Ne možete da zamislite ?Pa da, gotovo je neidentifikovano u žanru susretati se sa nečim takvim. Ali, to postoji.
Saša je, dakle programer i ubeđen je da treba da stigne na jedno mesto uz prvi usputni zastoj kod čudne babe, gde su ga naveli stoperi na putu. Ti stoperi su specifični naučnici kojima je, baš igrom slučaja jako potreban programer. Zašto ?Za jedan specijalan institut, koji se ,ukratko zove Sovjetski institut za veštičarenje i crnu magiju. Naravno da Saša ne veruje u tako nešto.
Barem ne dok ne shvati da čuveni petoparac u nejgovom džepu može ponovo da se pojavi niotkud u istom koliko god da puta nešto kupi. Kao naučnih, testiraće tu teoriju u više navrata, barem dok ne bude primećen od strane policije.
A na tom zagonetnom mestu, čak je i policija neobična. Onda će Saša imati čudne snove i kada se bude budio shvatiće da je nešto od toga išak doživeo. Sa njim će pričati ogledalo, naići će na sirenu koja živi na drvetu, i početi da sebi postavlja krajnje naučna pitanja vezana za njenu krljušt.Još na to dodajte divan, avaj ,krevet koji je pobegao jer ima svoju volju, i postaje mučno nepodnošljiv čoveku koji je predugo putovao i premalo se odmarao, neće biti lako dokazati sam sebi da je u trezvenom stanju.
Ali ovoj udujrmi nikad kraja i tek će se dešavati nepravilnosti i ludila do ruba same zdrave pameti.
E sad, koliko ste daleko voljni da pustite vaše vidike da tumaraju po mraku i da nailaze često na apsurd, toliko ćete biti u stranju i da uživajte u ovom putešestviju.
Kao i u svakoj velikoj začkoljici, predmet Umklajder , biće jedno od knjučnih stvari oko čega se vrte naučnici. A pitate se šta oni tačno proučavaju ? Pa put do sreće i kako proizvesti, markirati i patentirati sreću.
Izluđivački, zar ne ?
Ovaj roman je apsolutni odraz samog stranja u postratnom Sovjeskom dobu, ali i stanja naučnika i njihovog renimiranog postojanja, gde, kada imate previše znanja, vi ne postajete čuveni genij, već apsolutni ludak i budala. Nešto što je patentirano šezdesetih a danas dolazi na scenu gotovo kao epitet 21. veka i puta ka idiokratiji. Dakle, satira je beskrajna, ali i humor, ne zaboravite humor jer će knjiga držati do toga da ostanete pošteno nasmejani dok pokušavate da zaključite volumen apsurda.
Jesam li dovoljno puta rekla apsurd *?Mislim da nije dovoljno da oda krajnju sliku.
Dugo se nisam oduševila ovako napakovanim satirično naučno fantastičnim klasikom.
„A čime se vi bavite?“, pitao sam ih.
„Kao i sva nauka“, rekao je nosonja, „ljudskom srećom.“
„Razumem“, odgovorio sam, „znači, nešto u vezi s
kosmosom?“
„I s kosmosom“, rekao je nosonja.